SVAKA ČAST KLINCI !

 

U ova teška vremena kad je baš svaka osoba na ovom svijetu zahvaćena promjenama načina života i kad nitko nije imun na nevidljivu opasnost, jednu skupinu želim naročito pohvaliti.

Oduvijek kritizirani TINEJĐERI sad su pokazali zrelost kakva izostaje kod velikog broja starijih osoba. BRAVO !

Dok naši dragi „stariji“ buntovno poput djece izlaze van ne slušajući upute, djeca ostaju u kući. Ne mislim pritom na malu djecu koja bez roditelja ništa i nikud ni ne mogu. Mislim na tinejđere kojima je svojstven bunt, kršenje pravila, guranje granica. U ovoj situaciji pokazuju odgovornost i zrelost koja nam svima može biti primjer.

Izgubili su svakodnevni odlazak u školu, svakodnevno druženje s prijateljima, višesatno sjedenje po kafićima, izlazak u klubove, obilaženje šoping centara. Ipak, prihvaćaju situaciju bez prevelikog „cendranja“, poslušno slijede pravila i upute, pokazuju odgovornost i ozbiljnost na kakvu kod njih nismo navikli.

Razgovarala  sam  s  nekima  od  njih  i  pitala  ih  nedostaje  li  im  sve  ono  što  su izgubili. Njihov odgovor gotovo je uniforman: „Tako je kako je, neće ni to vječno trajati.  Ako  nemaš  izbora  onda  prihvatiš  situaciju.“  Da  ih  barem  više  odraslih posluša i ugleda se u njih. Oni pokazuju odgovornost jer još žele živjeti. Žele se jednom vratiti u svoje razrede, u svoje klupe, u svoje kafiće. Žele ići na more ove godine. Žele se ponovo zagrliti sa svojim bakama i djedovima.  Žele svašta, žele sve, ali strpljivo čekaju.

 

Dosad vječito kritizirani što „stalno vise na mobitelima i ispred ekrana, ta su djeca, poput malih Nostradamusa sada došla na svoje. Sad je to jedino što mogu i jedino što moraju (praćenje nastave npr.).

Naši mali digitalni urođenici imaju znanja, vještine i načina da ostanu u kontaktu sa svijetom više nego svi oni stariji koji su im znali govoriti „izađite van, družite se, nemojte samo „visjeti“ na mobitelima! Kako se sad ti savjeti čine neprimjereni! Oni sad podučavaju svoje roditelje, a naročito bake i djedove kako da prate svijet iz sigurnosti svojih domova.

I ZATO DJECO, DRAGI NAŠI TINEJĐERI, HVALA VAM ŠTO NAS UČITE ODGOVORNOSTI, HVALA VAM ŠTO NAS UČITE KAKO PRIGRLITI NOVE TEHNOLOGIJE, NOVE NAČINE KOMUNIKACIJE.

Jednom kad ovo sve bude iza nas, nemojte više nikom dozvoliti da vas vuče u prošlost, budite lideri svima nama u Novom svijetu. HVALA !

mob

KAKO RAZGOVARATI S DJETETOM O KORONA VIRUSU ?

U vrijeme dok osjećamo veliki stres oko korona virusa, vrlo je važno ne zaboraviti razgovarati sa svojim djetetom i dati mu do znanja da može računati na vas. Računati na vas za podršku, pomoć, ali i na dijeljenje informacija i objašnjenja o trenutnoj situaciji.

Ako dijete ima pitanje okrenut će se k vama kao izvoru informacija.

Kad razgovarate sa svojim djetetom o korona virusu potrebno je sniziti njihov nivo stresa i tjeskobe. To ćete svakako učiniti ako snizite svoj nivo stresa, ako razgovarate s djetetom kad ste smireni. Obzirom da ste vi vjerojatno jedini izvor informacija svom djetetu, ono se ugleda u vas da zna kako treba reagirati. Panika i stres kod roditelja bude paniku i stres kod djeteta.

  • Budite uvijek dostupni! Samo svojom prisutnošću, bliskošću i spremnošću da razgovarate činite ih hrabrijima.
  • Dajte im točne informacije! Informirajte se o trenutnoj situaciji kao i generalno o korona virusu kako bi svom djetetu bili najbolji i najtočniji izvor informacija.
  • Pustite njih da postavljaju pitanja. Svako dijete reagirat će drugačije i u različito vrijeme. Neka djeca imaju potrebu stalno pratiti informacije, neka djeca samo povremeno pokažu interes. Pitajte ih što znaju i pustite ih da vam kažu što su čuli i tek onda da postave pitanje koja imaju. Važno je razgovarati s djetetom u skladu s njegovom dobi. Ako mu dozvolite da prvi postavi pitanje vidjet ćete njegov nivo razumijevanja situacije i u skladu s tim ćete se podesiti.
  • Nemojte ih zasipati s previše informacija. Svjesni smo da pratite vijesti po nekoliko puta na dan. Možda vašem djetetu nisu potrebni svi detalji, možda samo ima generalno zanimanje za situaciju i sve preko toga za dijete bi bilo opterećujuće.
  • Prihvatite cijeli raspon različitih načina reagiranja. Neka djeca pokazuju zabrinutost i veliki interes dok druga djeca ne pokazuju nikakvo zanimanje i djeluju opušteno. Svaka reakcija je normalna.
  • Poučite dijete kako sam može doprinijeti  vlastitoj sigurnosti, kako se može zaštititi, kako može zaštititi druge, kako pravilno održavati higijenu. Uvježbavajte pranje ruku. Na taj će način dobiti osjećaj kontrole nad situacijom i ona će mu se automatski činiti manje strašna.

 

ruke

POBIJEDITE OSJEĆAJ BESPOMOĆNOSTI

Svaka osoba reagira drugačije u situacijama koje doživljava ugrožavajućim. To ovisi o samoj strukturi osobe kao i o ranijim iskustvima.

Osobe koje su tijekom života razvile određene mehanizme funkcioniranja, vjerojatno će u svakoj novoj frustrirajućoj situaciji reagirati na taj isti način. Taj način je njihov mehanizam nošenja sa stresom. I on je kod svakog različit.

Ponekad će osobi, osim vlastitih mehanizama biti potrebna i medikamentozna pomoć.

No, postoje situacije koje su toliko nenadane i ugrožavajuće da se s njima ne možemo nositi na svoj uobičajen način.

Jedna od tih situacija je POTRES.

Potres je nagao, nepredvidiv, opasan i može biti razoran. Dolazi bez upozorenja i čini nas bespomoćnima jer ga ni na koji način ne možemo kontrolirati.

Osjećaj bespomoćnosti manifestira se najčešće kroz tjeskobu koja obuhvaća čitavo tijelo, utječe na našu koncentraciju, na pamćenje, na odnose s okolinom, izaziva nesanicu i kontinuirano iščekivanje ponavljanja. Ta bespomoćnost može se s vremenom početi ispoljavati kao panični napadi i/ili fokusiranje na vlastite fiziološke funkcije i smetnje, npr. osjećaj gušenja, vrtoglavice ili infarkta.

U trenutku samog potresa osoba osjeća ogroman strah, sva energija koncentrira se na bijeg iz situacije, funkcioniramo kao na „autopilotu“. To je čisto preživljavanje i strah od direktne ugroze je najbazičnija i najnormalnija emocija.

Ono što se s nama događa nakon potresa više nije strah, jer direktne opasnosti nema. Tad nastupa tjeskoba, anksioznost, strepnja od ponavljanja događaja.

Kako si možemo olakšati situaciju?

  1. Pobrinite se da budete na sigurnom, učinite što morate za svoj osjećaj sigurnosti, bilo da je to sjedenje u autu ispred kuće ili stajanje ispod štoka ili povratak u kuću. Budite sigurni da ste vi i vaši bližnji ovog časa na sigurnom.
  2. Normalizirajte svoje osjećaje. Što god da osjećate, TO JE OK! Ne postoji knjiga s pravilima što bi čovjek trebao, a što ne bi trebao osjećati u kriznim situacijama.
  3. Podijelite svoje emocije s drugima! Osjetite da niste sami, osvijestite zajedništvo.
  4. Pokušajte usmjeriti pažnju na neke aktivnosti ili zadatke koje morate obaviti kako bi si bar na tren skrenuli misli s traumatskog iskustva i zadobili osjećaj kontrole nad situacijom.
  5. Pokušajte napraviti nekoliko vježbi opuštanja, u uvjetima u kojima jeste. Polagano udišite kroz nos, duboko, abdominalno disanje, polagano, jednolično izdisanje kroz usta. Umirite svoje tijelo i um će slijediti.
  6. Potražite pomoć! Postoje brojni stručnjaci koji znaju kako vam pomoći u ovakvim situacijama, bilo razgovorom bilo medikamentima.
  7. Čim prije pokušajte ustanoviti svoju dnevnu rutinu. Rutina je ono što nas izvlači iz krize, daje nam osjećaj nečeg poznatog, sigurnog.
  8. I zapamtite: I TO ĆE PROĆI !

 

Ukoliko trebate pomoć javite se u Polikliniku Kocijan/Hercigonja (kocijanhercigonja@inet.hr) . Radimo i online savjetovanje i psihoterapiju.

Kako pomoći djeci u novonastalim situacijama?

Što se za njih promijenilo?

  • nema škole
  • roditelji ne odlaze na posao
  • roditelji po čitav dan gledaju TV ili slušaju radio
  • nema odlazaka u park
  • nema posjeta prijatelja
  • roditeljsko ponašanje razlikuje se od ranijeg – djeluju zabrinuto, ne igraju se, ne kažnjavaju
  • sve je drugačije.

 

Kako djeca reagiraju na novonastale promjene?

  • u početku su zadovoljna što nema škole
  • osjećaju se kao na praznicima
  • po cijeli dan su na mobitelu ili tabletu
  • nitko ih ne opominje
  • nema zabrana

U početku djeca uživaju u novonastalim promjenama, naročito adolescenti. No, nakon nekog vremena  postaju zabrinuti, ne razumiju što se događa, počinju skretati pažnju na sebe kroz razne oblike ponašanja.

sss

 

Što nam to govori?

Djeca su registrirala promjene koje su ih u početku veselile, a nakon nekog vremena su ih počele plašiti jer se promijenio njihov dosadašnji način funkcioniranja. Djeca očekuju objašnjenje na njima razvojno razumljiv način.

 

Što rade roditelji?

Mnogi ne žele djecu opterećivati, verbalno minimaliziraju promjene, a neverbalno pokazuju promjenu svojim ponašanjem koje se razlikuje od ranijeg.

 

Do čega to dovodi?

Djeca putem svojih fantazija „rješavaju problem“ ili oponašaju roditeljsko ponašanje,  minimaliziraju brige baš kao i roditelji, a sa time samo intenziviraju probleme, najčešće strahove i tugu.

 

Što učiniti?

Razgovarati na, za dijete, primjeren način. Poticati njihovo iskazivanje emocija i objasniti ih kroz njihov uzrast da bi isto razumjeli: „Imaš pravo biti tužan, ljut, bojati se, ali hajdemo vidjeti kako to možemo promijeniti u nešto pozitivno.“

 

Kako ljutnja može biti korisna?

Kako nakon toga ponovno razviti vjerovanje?

Kako nam strah može pomoći?

 

Kako usprkos problemima organizirati aktivnosti u kojima će se dijete, ali i cijela obitelj osjećati ugodno?

Nekoliko primjera:

  • poslati prijateljima zabavne poruke, viceve ili tekstove te se na taj način povezati i družiti
  • organizirati video pozive prijateljima
  • organizirati aktivnosti pomoći roditeljima u kući, na način da se u svakoj situaciji razmisli o rješenju i odabere rješenje koje je najbolje
  • organizirati zajedničke aktivnosti, npr. pečenje kolača
  • organiziranje zajedničkih igara
  • igranje čarobnjaka
  • zajednička tjelovježba, organizirati vježbanje da svaki put netko drugi bude trener

 

ll

 

Ukoliko imate pitanja ili poteškoća u nošenju s trenutnom situacijom, slobodno nam se javite putem e-mail: kocijanhercigonja@inet.hr

ŠTO U KARANTENI S ADHD-om?

AKO STE RODITELJ DJETETA S ADHD-OM, NAGLA KARANTENA ZBOG KORONA VIRUSA UNIJELA JE DODATNI STRES.

KAKO POMOĆI DJETETU U UČENJU? ŠTO MOŽETE UČINITI?

Jeste li roditelj djeteta s ADHD-om i morate organizirati dnevnu rutinu i učenje od kuće uslijed pandemije korona virusa?

Ne znate kako to učiniti? Bojite se da ćete poludjeti?

Podučavanje djeteta s ADHD-om drugačiji je posao od odgajanja djeteta s ADHD-om. Kao što znamo ADHD utječe na učenje na više načina, zaboravljivi su, površni, slabog fokusa, iritabilni i impulzivni. Možda niste bili svjesni koliko je njihovim učiteljima teško u svakodnevnom radu s njima.

Nekoliko savjeta:

  1. Modifikacija ponašanja je puno korisnija od naglih slomova u mentalnim mogućnostima. Ono što se redovito događa u razredu za vrijeme održavanog zadatka je da dijete izgubi pažnju, a tad i motivaciju za rad. Ono što ćete vi sad svakodnevno vidjeti je upravo isto to. Kako prevenirati burn-out i gubitak koncentracije?
  2. Predviđanje je ključ! Pripremite sebe, prostor, odredite vrijeme, umanjite faktore kao što su umor, glad ili žeđ. Odredite mjesto i vrijeme za rad. Ovo je jako bitno. Morate biti korak ispred ADHD-a !
  3. Dozvolite, ali kontrolirajte slučajnosti i vanjske faktore! Djeca će sada pojačano MORATI biti na svojim tabletima i telefonima radi praćenja nastave. Svima je poznato da dijete na tabletu, naročito dijete sa slabom samokontrolom, teško može biti svjesno vremena i prvotnog zadatka koji mu je zadan. Budite toga svjesni. Radite provjere njegovog rada učestalo. Nakon što izvrši zadatak dozvolite mu vrijeme na tabletu, ali kontrolirajte duljinu tog vremena.
  4. Postavite smislene dnevne ciljeve ! Upravljanje vremenom značajno je za svaku osobu, a za dijete s ADHD-om je od izuzetnog značaja. Podijelite vrijeme na kraće cjeline, mijenjajte aktivnosti, izmjenjujte periode rada s periodima „dokolice“.
  5. Uvedite sistem nagrađivanja, ili da se bolje izrazim, motiviranja! Poznato je da ljudi općenito, a posebice djeca, bolje reagiraju na motivaciju i nagradu nego na kaznu. Ukoliko dijete nije ili ne može ili „mu se jednostavno ne da“ izvršilo svoje dnevne obaveze, pokušajte ga motivirati. Dogovorite sistem, izradite „chart“, lijepite naljepnice, planirajte što ćete sve jednog dana raditi i kamo ćete ići kad ovo sve prođe.
  6. Pazite da dijete ima dovoljno mogućnosti za kretanje! Ukoliko ste sretnik s vrtom ili velikom terasom, blago vama. U tom ćete slučaju puno lakše, a opet sigurno, omogućiti djetetu da se dovoljno kreće. Ukoliko nemate tu mogućnost bit će potrebno nešto „mozganja“, „žmirenja“ na nered u stanu, ali i to se može. Postavite djetetu strunjaču ili deku na pod i odredite mu vježbe. Može „voziti bicikl“ ležeći na leđima, može pokušati naučiti zvijezdu ili stoj na rukama, može raditi sklekove ili trbušnjake, može trčkarati u mjestu. Kako god vi to omogućite, bit će značajno za dijete. Svakom djetetu, a posebno djetetu s ADHD-om potrebno je kretanje.
  7. Pazite na sebe, na svoje živce i na način kako komunicirate s djetetom! Sve znamo, nije lako. Ovog trena tisućama roditelja je isto kao i vama. Usredotočite se na male dnevne ciljeve i „problemima „ pristupajte kao izazovima koje je potrebno savladati. Osvijestite dječji trud, svaki mali napredak i uspjeh. Zamislite da imate toliko malo godina i da vam se život na svaki mogući način naglo promijenio. Oduvijek se žalite da provodite premalo vremena sa svojim djetetom ? Pa eto sad imate priliku za nadoknaditi propušteno ! Grlite se, igrajte društvene igre, uključite dijete u ono konačno detaljno pospremanje stana koje vam je na čekanju još od tko zna kad, zajedno pogledajte neki film. Vjerujte, i ovo vrijeme će jednom biti iza nas.

 

pp

Napisala: dr.sc. Vesna Hercigonja Novković, Ravnateljica Poliklinike Kocijan/Hercigonja

OBAVIJEST!