Metode i strategije učenja

MOTIVACIJA I SAMOREGULIRANO UČENJE

O ČEMU SE RADI?

Samoregulirano učenje je proces samousmjeravanja koji uključuje samostalno generiranje mišljenja, osjećaja i ponašanja, usmjerenih na postizanje ciljeva. Radi se o:

  1. samostalnom postavljanju ciljeva prilikom svladavanja školskog gradiva
  2. planiranju učenja
  3. motrenju vlastitog napretka
  4. uspješnoj primjeni strategija učenja i njihovoj prilagodbi gradivu.

ZAŠTO JE VAŽNO?

  • Većini učenika postizanje samodiscipline u metodama učenja predstavlja znatne poteškoće!
  • Motivacija nije stabilna osobna karakteristika, već je promjenjiva
  • DJECA IMAJU MOGUĆNOST RADITI NA VLASTITOJ MOTIVACIJI ZA UČENJE I OSNAŽIVATI UVJERENJA O VLASTITIM SPOSOBNOSTIMA!

NA KOJI NAČIN MI POMAŽEMO?

U sklopu ovog projekta mi ćemo:

  • Educirati djecu i mlade o strategijama učenja
  • Naučiti ih kako uspješno primjenjivati te strategije u svladavanju školskog gradiva
  • Pomoći im da osvjeste vlastite snage i postave vlastite ciljeve prilikom učenja
  • Pomoći im da nauče samostalno odabirati strategije učenja najprikladnije za ostvarenje željenih ishoda
  • Poticati upotrebu naučenih strategija dok ona ne postane automatska.

CILJEVI:

  1. razvoj vještina cjeloživotnog učenja
  2. osnaživanje samopouzdanja u primjeni strategija učenja
  3. osnaživanje uvjerenja o vlastitim sposobnostima

KAKVE REZULTATE OČEKUJEMO?

Djeca će naučiti regulirati svoje učenje korištenjem vlastitih snaga i resursa, povećati svoju motivaciju za učenje te posljedično poboljšati školski uspjeh. Cilj je ostvariti vidljive rezultate na području:

  • uloženog napora
  • ustrajnosti
  • akademskog postignuća.

Cjeloživotno učenje

Jedna od glavnih reformi obrazovanja u suvremenome svijetu jest takozvani koncept „cjeloživotnog učenja” koji se odnosi na razne oblike sustavnog odgoja i obrazovanja. Znanje, vještine i sposobnosti, odnosno interesi, sklonosti, stavovi, navike, sustav vrijednosti te dispozicije koje nam omogućuju da nešto učinimo predstavljaju referentni okvir unutar kojeg je potrebno pronaći način kako ostvariti svoj maksimalni potencijal i prilagoditi se na eventualne poteškoće. 

Prije svega, najvažnije jest detektirati postojanje određenog problema, koji često bude otkriven tek polaskom djeteta u školu, tako da se veći broj poteškoća vezanih uz kognitivne sposobnosti najčešće otkriva na osnovnoškolskom uzrastu. Kada govorimo o teškoćama učenja, one se odnose na poremećaj u jednom ili više procesa u živčanome sustavu koji se odnosi na psihološke procese uključene u primanje, razumijevanje i korištenje verbalnih i neverbalnih koncepata, a manifestira se u odnosu na pažnju, shvaćanje, obradu podataka, pamćenje, komunikaciju, čitanje, pisanje, računanje i sl. Uz navedene teškoće učenja vežu se važna zajednička obilježja poput prosječnog ili iznadprosječnog IQ-a, neuroloških poteškoća i nesrazmjera postignuća i sposobnosti što pokazuje da se ne radi o „lijenoj” ili djeci niskog IQ-a. Najnovija klasifikacija DSM-5 ovakvu vrstu poteškoća naziva Specifični poremećaji učenja, a koji se odnose na generalne teškoće u akademskim vještinama. 

Prema navedenom, poremećaji učenja jesu grupa neuroloških poremećaja koji utječu na jednu ili više osnovnih kognitivnih funkcija, a koje služe za razumijevanje i interpretaciju jezika, simbola i sl. Podrazumijevaju deficite kognitivne obrade kod heterogene grupe poremećaja koji su nastali uslijed potvrđene ili nepotvrđene disfunkcije središnjeg živčanog sustava, a ispoljavaju se u ranom razvoju i praćene su teškoćama poput pamćenja, rasuđivanja, pažnje, koordinacije, komunikacije (čitanje, pisanje, govor), računanja, socijalne kompetencije, emocionalnog funkcioniranja, nadarenosti i komorbiditeta s ostalim poremećajima poput ADD/ADHD poremećaja. Primjer specifičnog poremećaja učenja može biti situacija kad dijete ima poteškoća s čitanjem teksta, ali se izuzetno dobro snalazi u matematici. 

Često puta uz ove poteškoće vezane su i poteškoće kontrole impulsa i discipline, lako odvraćanje pažnje i sl. Teškoće u učenju uzrokovane su zbog načina na koji različiti dijelovi mozga koordiniraju jedni s drugima.

Ukoliko je neka od poteškoća detektirana kod djeteta, potrebna je procjena je li dijete sposobno funkcionirati na nivou akademskih zahtjeva i je li akademski program adekvatan njegovom intelektualnom i kronološkom uzrastu. Prilikom ispitivanja, psihijatar prvenstveno pregledava dijete zbog isključivanja mogućih organskih poremećaja, a psihološka testiranja su put ka konačnoj procjeni u postavljanju ove dijagnoze.

Svako dijete može putem kreativnijeg, učinkovitijeg i osmišljenijeg načina postići više, odnosno može postići bolje rezultate od dosadašnjih, bolje pamtiti, razvijati logično mišljenje, osvijestiti koji način mu pomaže da uspješnije uči te usvaja strategije kako da nadomjesti poteškoće koje se javljaju prilikom učenja. U našoj Poliklinici provodi se rad na razvijanju odgovarajućih metoda učenja prilikom kojeg se često puta koriste različite zanimljive tehnike i mnemotehnike usvajanja gradiva ovisno je li dijete vizualni, auditivni, kinestetički ili miješani tip. Na zanimljiv način nastoji se prezentirati školsko gradivo i podučiti dijete vještinama koje mu mogu pomoći poput korištenja mentalnih mapa i sl., a što prvenstveno utječe na daljnju motivaciju djeteta za učenjem.

Martina Gajski, mag.psych

© Copyright Poliklinika Kocijan Hercigonja | Design by web-pulse.eu